Slušam si sad, dok pišem ovo, Selmu od Bijelog Dugmeta i plačem ko da sutra nema.
Evo, da vam budem iskrena, uzela sam rolu WC papira i pojma nemam najiskrenije što to tako…
Jednostavno mi je došlo.
Stvarno se svaki put onako dječje zapitam što bi bilo da se Selma nagnula kroz prozor ipak i da on nije rekao samo to Zdravo.
Ali, neće ovaj tekst biti ni tužan, ni selmast.
Reći ću vam nekoliko stvari koje čovjek treba napraviti.
Jednostavnih. Nepovezanih. Pola vas će pomislit ‘niđe veze’ i produžit dalje, a pola će ostati.
Hvala toj polovici, hvala vam ljudi što čitate.
Rekla bih da ću vam se ovim tekstom nekako odužiti, ali to ne mogu obećati. Mogu probati zapravo.
Ove činjenice neću stavljati pod redne brojeve, niti će među njima biti nekakvog reda.
Reći ću da je to moj kreativni nered. Taj izraz koristimo kad ništa nije kako treba, ali nama se nekako sviđa. Jel da?
Pa ajmo.
Sjećam se kad sam prvi put u nekoj svojoj odrasloj dobi, kad stvarno kreneš doživljavati stvari, bosa prohodala po livadi u dvorištu. Taman pored kokoši.
Kao klinci smo to radili stalno. No, to ti je tad igra. Ne razmišljaš puno o tom trenutku kad ti bosa stopala dotaknu travu i kako je zapravo genijalan osjećaj u pitanju. Ništa poetično, neće uslijediti neka dubokoumna priča iza ovog, jednostavno ti želim reći da probaš. Ali nemoj ono preletjeti, stvarno hodaj, razmišljaj o tom, doživi to…
Ako ti se ne svidi, dugujem ti gajbu pive i bit će na livadi nekoj.
Poslušaj si od Coldplaya stvar ‘Fix you’. Danas me kolegica s posla podsjetila na jednu scenu iz spota koju sam čim sam došla doma išla tražiti. Počinje tamo negdje na 4:16.
Čak i ako vam nisu nešto dragi, čak i ako ne razumijete riječi, čak i ako ne volite ovu stvar, bacite oko na tu scenu i upijte ju. Poslušajte i pogledajte do kraja taj trenutak… Drugi put zatvorite oči i samo slušajte. Slušajte tu emociju. Ako si pomislite – niđe veze ženo, baš si zabrijala – dugujem vam još jednu gajbu pive. Rekla bih na koncertu od Coldplaya, ali neću previše nadobudno.
Svi vi koji furate neki kul đir, ajde dajte si majketi oduška. Eto. Ajmo se dogovoriti da razbijete nekim krampom te svoje zidove na sat vremena. De na sat vremena otpustite te svoje kočnice. Što vas pere, što vas koči, čega se bojite? Da ćete bit povrijeđeni? Stvarno? Ma ljudi moji, radije nek’ vas tisuću puta povrijede, pa se nađete nakon svega toga na pravom putu, s pravom osobom, nego da se kočite pa se kasnije pitate što ste to propustili… Zbog svojih kočnica. Jer čuj, ‘ne bi ja puno sad otkrivala, znaš, mene su ti povrijedili, mene ti je strah’ i onda ‘opa, disi bio, šta si pola života radio?’ kočio se, prijatelju moj. Draga moja, propustila si neku prekrasnu priliku jer te strah. Neš ti… Pa šta je najgore što se može dogoditi? Netko će te pogoditi… I dobro, naučit ćeš nešto, potrošit ćeš ono maxi pakovanje paloma maramica i ići ćeš dalje. I nemojte mislit da banaliziram bol, ali ako vas zbog nekog ili nečeg srce toliko boli, onda to nešto i taj netko nisu bili pravi za vas. Ajmo, neka sat vremena bude za početak. Gdje god da jeste, gdje god čitali ovaj tekst, stanite na trenutak i razmislite što je to nešto što u ovom trenutku najjače osjećate. Što i tko vas pokreće. Zbog koga vam srce lupa, zbog koga vam se dlanovi znoje, zbog koga se unervozite, zbog koga teže dišete i zbog koga ćete se i na ravnom spotaknuti? Recite tom svom nekom to sve. U redu je, ništa se strašno neće dogoditi. Krivo su vas učili ako su vam govorili da emocije nisu kul.
Jesu, znaš kako…. Kad probaš, znat ćeš.
Ako nešto krene po krivu, standardno..
Gdje god da jeste, ja dolazim s gajbom pive.
Imaju te dvije pjesme. Baš onako jednostavne. To su dvije stvari koje imaju tako neki tekst, ne znam… Ne mogu ti to opisati…Ali, znam da sam se ljudima koji me jako dobro znaju vjerojatno i s jednom i s drugom lagano popela na glavu. Ali stvarno mislim da ih trebate barem jednom poslušati. Čak i ako već jeste. Poslušajte još jednom i upijte taj tekst dragi moji.
Prva je ‘Džemper za vinograd’ od Miladina Šobića.
Kaže on u jednom dijelu
‘A zašto ne bit običan, voljet male stvari, zašto svatko mora biti glavni?
Što to lijepo ima obraz zakrpljen sa flekom i zašto sa tugom gledam za čovjekom?’
E, i onaj dio gdje kaže
‘Ostaviti život i gledat ga u retrovizor’
E to mi je premoćno. To si ponovite par puta, baš ima smisla.
U principu, on govori da živite.
Ne dajte životu, kad vas molim, ma NAMJERNO mu ne dajte da proleti pored vas, pa da vam iz pozadine maše i provocira vas.
Druga stvar je od Jelene Tomašević ‘Gdje si bilo jare moje’. Poslušajte si posebno izvedbu iz beogradskog Sava Centra.
Ona vam pjeva tom jaretu i stvarno vam može zvučati besmisleno, ali ta jednostavnost kojom ta stvar odiše je sve…
Ma ljudi moji, kad naučimo svi skupa uživat u onom najbanalnijem, najglupljem, najjednostavnijem, ma tad ćemo i svijetla reflektora pametnije i žešće doživljavati. Samo cijenite. Sve što imate, molim vas.
I naravno, ako vam budu ove obje stvari baš toliko bezveze, standardno, znate što slijedi.
Ako vam nešto nije ugodno, ajde nemojte to raditi. Ma molim vas ljudiii dragi. Evo, dođe mi da pišem peticiju da na autobusnim i željezničkim kolodvorima, u shopping centrima, na radijskim stanicama uvedu osobu koja će doslovno cijeli dan ponavljati: NIŠTA TI NE MORAŠ, U REDU JE DA TI TO NIJE UGODNO, NEMOJ! Ma ako vam se skupi želudac dok radite nešto, ako vas pojede grč, ako u kostima osjećate da to nije ispravno, ja vas molim da shvatite te signale ozbiljno! Za ovo nemam gajbu pive. Ovo je stvarno VAŽNO. Učinite to za sebe. Nikad u životu nemojte raditi nešto protiv sebe.
Volite sebe. Sjećam se da mi je jednom jedna žena rekla da te u životu nitko ne smije voljeti više nego što ti sebe samog voliš. Ali, pripazite tu. Nemojte da to bude sebeljublje do te mjere da ste vi sebi isključivo i samo i uvijek i zauvijek najbolji i da se ne trebate nikad mijenjati. To nema veze s onim što vam hoću reći. Treba sebe dovoljno voljeti da ste spremni biti dobra i ispravna osoba. Ako radi toga morate nešto promijeniti, samo naprijed dragi moji, nije tako strašno nekad malo pregrist svoj ego, pa učiniti nešto bolje za sebe prvenstveno, a onda i za ljude oko sebe.
Aj sebi priznajte da niste uvijek u pravu. De molim vas. Ajde sad, gdje god da jeste, recite sebi – brate mili, stvarno ne moraš uvijek bit u pravu. Okej je biti u krivu. I znam da svi volimo kad je ono što mi tvrdimo točno i kad smo mi ti koji su u pravu, ali stvarno se nekad čovjek treba opustiti. Pa neće krenuti padat sjekire ako vaša nije zadnja. Život će se sasvim normalno nastaviti dalje. I što je najjače, vi ćete bit zdraviji, obećajem. Obećajem i gajbu pive ako vam se slučajno ovaj osjećaj ne svidi. Ali bit će vam okej, vjerujte mi, baš ti ono padne red cigli sa srca kad se pomiriš s tim da je stvarno okej ne bit u pravu.
I ne brinite, imam i onih tvrdnji koje neću naširoko objašnjavati.
Razgovor s dragim ljudima je terapija, zaslužili ste, zakažite svoj termin.
Smijte se jako puno. I jako glasno. Iz trbuha onako. Samo rokajte.
Nikad nemojte tvrditi da vi nešto nikad ne bi napravili ili da se vama nikad to nešto ne bi dogodilo… Stvarno nemojte, jer se život tako nekad okrene, uh, nemate pojma…
Pojedite nešto slatko.
Mislila sam, iskreno, kad sam krenula pisati, da će ovo biti neki dubokoumniji tekst, ali zapravo nije.
A znate zašto? Pa zato što je sve ovo, da mi oprostite na izrazu, JEBENO JEDNOSTAVNO.
Nema tu puno patetike, nema tu puno komplikacija, analiziranja..
Ili hoćeš ili nećeš…
Zapravo vam samo želim reći da osjećate. Sve. Svuda. Želim vam reći da je to sasvim u redu.
I stvarno se nadam da neću morati rezervirati društveni dom u svom rodnom Radnovcu da razdijelim sve te silne gajbe pive.
Nadam se stvarno da će sve biti OKEJ.