Razgrnula je zavjesu, skuhala prvu jutarnju kavu, pa čeka komšincu iz kuće broja 154 da skupa stanu na ogradu dvorišta i popričaju ‘otome kako ponju dolazi muško ispredkuće’.
Toliko joj je i toliko, a nije se udala.
Toliko joj je i toliko, a još fakultet vuče.
Upiso je ono na ‘a’, mislim apsolMentsku, znači pao je godinu, jadni roditelji, sigurno se pate.
Ne može posao naći, bira.
Živi s roditeljima, jadnik.
Živi u iznajmljenom stanu, šta si više nije mogla priuštit.
U Njemačkoj je, a auto još kupio nije. Jesi im vidio roletne pohabane?
Nu ju kako se izražava. Nu ga kako se nosi. Nu ju, ostavila je muža, sigurno je ona kriva.
Nu ga, nije isfrezao dvorište, kako ga nije stid.
NU GA, NU JU.
I prevario si se, prijatelju moj. Glavni likovi ove priče nisu dvije babe iz sela. Moderna varijanta komšince s broja 154 je obična prosječna djevojka i običan prosječan momak koji će iz prvog reda špice svoju priču započinjati sa ‘nije da ogovaram, ali jesi ju vidjela? Jesi ga čula neki dan?’
NU GA, NU JU.
I tako ti pričaju o životu, oni što života vidjeli nisu, a o plovidbi oni što sidro nisu digli.
I klet će se u pretpostavke, kljuckajući kao čavke, tvoje loše prepričane riječi. (Đ.B)
Pa će na temelju ‘rekla kazala’, razgrnjivati svoje zavjese i kunit se u nešto što im je loše prepričano. Zaboravit će na velike razgovore o pravim stvarima, njihovim stvarima, a šetnja po svježem zraku pretvorit će im se u priču o onom tamo nekom za koga im je onaj tamo netko pričao.
NU GA, NU JU.
Ganjat će tuđe snove i u njima tražiti manu, secirat će tuđe živote i u njima pronaći načine kako se ne živi.
NU GA, NU JU.
Nasmiješit će ti se u prolazu, a ti ćeš pomislit na trenutke kako bi im se možda trebao opravdati, kako bi im trebao objasniti zašto njihov pravilnik onog tamo nekog življenja nije upotrebljen na tvoj utorak ili srijedu. Zašto si baš ti izabrao ili izabrala drugačije živjeti, zašto si sam po sebi drugačiji. Neće oni tebi o tebi pričati, jer je lakše kada nisi tu. Tada je priča snažnija, oni su jači.
Mudrovat će badavani, kad me nema da se branim, da sam blizu ne bi im se dalo.. (Đ.B)
NU GA, NU JU.
Pričat će ti, kojekakvi… Zloba se ko rubin cakli… Kako odjek mog osmijeha ječi. (Đ.B)
I kad si dobro, njima dobro biti neće, kada se smiješ, njima se smijati neće dati. Kada voliš, oni voljeti neće, a najdraži ćeš im biti kada ti je najteže. Pa će te potapšati po ramenu i ti ćeš se prevariti da ti žele dobro. Mislit ćeš sebi kako je podrška – podrška. Kako je ona tada dobrodošla i od tih badavana i čavki.
NU IH.
Ne dozvoli nikada nikome da ti govori kako da živiš. Savjet prihvati, uvaži ga, ali ne dozvoli sebi da ti netko govori što, kada i u kojem periodu života moraš, te na koji način. Namorali ste se dovoljno.
Znaš ko ti je prijatelj. Znaš ko ti čuva leđa. Ti će o tebi pričati tebi. Sa srcem, dobronamjerno. A ovi što o tebi iza tebe pričaju, njih se nemoj bojati. Njih nemoj slušati. Kad ti kažu ‘nu te’, ti im reci ‘nu tebe’, jer na tvoju jednu imaginarnu grešku, oni imaju četiri svoje stvarne.
Prva je petljanje di im mjesto nije, druga je neznanje koje je u njihovim očima čista istina, treća je osuđivanje, a četvrta je diranje tvog dvorišta dok u svom pomeli nisu.
NU IH.
I di god da jesi sada i tko god da sada jesi, živi. Protiv logike, protiv pravila.
Pile moje, pače moje malo, lavče moje. (Đ.B)
Živi. A oni će uvijek pričati. NU IH.
