Pozitivac

Vidjela sam nedavno video dvije starije gospođe frendice kako plešu. Rekli bi da je običan video u pitanju, međutim, baš takvi me uvijek potaknu na razmišljanje. Pa si mislim kako je prekrasna okolnost što baš takve prijateljice imam u životu.  S kojima ću kroz život plesati, bez obzira na godine i razdoblje u kojem se nalazimo. 

Drage moje djevojke, 

svoje cure ste možda rođenjem sestre dobile odmah na početku života, možda ste ih  upoznale u naselju, u vrtiću, u školi, možda na faksu, možda na poslu ili možda kad ste se uselile u novi stan pa vam je susjeda postala prijateljica za cijeli život.

No, gdje god da ste se srele, za sve vas imam istu poruku: volite, cijenite i čuvajte svoje prijateljice. Čuvajte ih, kad vam kažem, jer do prijateljica nema.  Koliko smo samo, drage moje, sretne što nekoga u životu možemo nazvati ‘našim osobama’.

Sjećaš li se ono kad ste na svakom školskom fotografiranju morale imati zajedničku sliku, jer ned’o Bog da slučajno netko drugi tvoju prijateljicu za slikanje uzme. 

Sjećaš li se ono kad ste dijelile kunu, dvije za pudinge, slance, sladolede ili cedevitu, pa kasnije u srednjoj polapola cigarete uzimale da bi čiburile u kafiću preko puta škole i molile Boga da vas ćaća i mater ne vide. A čak i kad bi negdje naletjeli, ova druga bi lagano tvoju cigaretu stavila na svoju stranu pepeljare. Tu je riskirala da njezini saznaju, ali nosila se sa situacijom.

Sjećaš li se ono kad ste u selu išle u maškare k’o klinke, a onda ste počele ići po manifestacijama koje uključuju feštanje, čašicu vina, ples, skakanje, pjevanje i uživanje. Bilo po danu, bilo po noći. Pa ste postale raja do j……. i  jedna drugu izvlačile da sat duže ostanete u izlasku. Jer šta ću po mraku kući, ujutro se bolje vidi. U životu ste sve uvijek zajedno proslavile. Položen vozački, promociju, dobiven posao ili neku jednostavnu stvar poput kupljenih cipela na dobrom sniženju.  Slavile ste u stanu, u klubu, u kafiću, u prirodi, uz burek, kebab, hamburger, pivo, vino, rakiještinu. U tim trenucima ste ponekad odlučile i živjeti zdravo, ali je ona taman otvorila čokoladu od tristo gramna i uvjerila te da se baš tebi neće primiti.

Sjećaš li se ono kad ste smogle para za prvo zajedničko putovanje. Kad ste ono sjele skupa u auto pa otišle ručat’ u drugu državu, jer šta fali. Pored gpsa se valjda izgubit’ nećete. Al’ ste se izgubile, milijun puta. Pa dok ste izgubljene tražile put, na pola ste se u….. u gaće od straha, a na pola ste umirale od smijeha. Sjećaš li se djevojčice draga, kad su one sjele u auto i prešle pola države da bi te došle vidjeti. Ili kad si ono ti kombinirala vlakove i autobuse da bi ih vidjela.

Sjećaš li se kad ste se rapravljale i svađale pa došle do kompromisa, uvijek. Sjećaš li se ono kad ste u skučenoj sobi šest sati sjedile i samo razgovarale. Kad ste pješačile i biciklirale da dođete na druženje.  Ma sjećaš li se ono kad se ona preselila u drugu državu, pa ste preko snimki vocapa i videopoziva blebetale i svejedno uspjele održati sve k’o da se ništa promijenilo nije. 

Sjećaš li se ono kad si umirala od smijeha na te neke vaše fore jer samo vi kužite jedna drugu. I najbitnije, ona ti je uvijek bila iskrena, čak i onda kad ti nisi bila svjesna koliko ti je to u danom trenutku potrebno.

Sjećaš li se ono kad je ona dobila klince pa si ti jedina kojoj se mogla požaliti. Reći ti da je lijepo, al’ da živci nekad eksplodiraju.  U isto vrijeme ti satima može pričati da je najljepše i najteže na svijetu. Sjećaš li se ono kad je super brak postao mrak i kad je bilo sranje, pa je ona uz tebe bila. Slušala te, podržavala, nije bila dio sela koje priča za tobom, već je bila ona iznimka koja ti je rekla da je normalno što si poželjela otići i da se toga ne trebaš bojati. Sjećaš li se kad se ona dobrom braku i vezi skupa s tobom veselila.

Sjeti se, djevojko i ženo… Sjeti se svojih cura s kojima si ganjala sve ispravne i neispravne ciljeve. Žena ženu razumije, žena ženu može slušati tjednima o istoj temi i ne prigovoriti, već secirati i analizirati svaku sekundu, da štogod ne bi propustile. One te podržavaju, pa čak i onda kad bi im bilo lakše da odu. One ostaju. Rame uz rame.

Znam, selite se, odvede  vas posao, odvede vas brak, zauzete ste vezom, zauzete ste poslom, zauzete ste klincima. Zauzete jeste, al’ za svoje prijateljice uvijek nađite vremena. To vrijeme koje s njima provedete je kao sedamsto masaža, četrdeset rehabilitacija i osamsto spa tretmana. Nema do vaše osobe. Prijateljica će vaša osoba biti uvijek. Čak i onda kad se udaljite.

 A ako ste se udaljile, pošaljite tu vražju poruku. Sigurna sam da će zamjeranje prestati i da će vas ona objeručke prihvatiti nazad, jer za to prijateljice služe. Kad je vaše ponašanje sjajno da uživaju s vama, a kad je sranje, da budu tu i vrate vas na pravi put.

Hvala mojoj sestri koja je prijateljica i hvala mojim prijateljicama koje su kao sestre. 

I oprostite ako nekad zaboravim na ljubav. Jer za ljubav sam vam zahvalna najviše.

Budite zahvalne drage moje, recite svojim curama ‘hvala’ danas. Hvala za ljubav.

TEBI.

TEBI koja si na ovaj svijet donijela mene.

TEBI koja si mom svijetu dala smisao.

TEBI zbog koje sam ja danas JA.

TEBI čijem životu sam smisao ja.

TEBI, jer nitko nije više zaslužio nego ti.

Lagano se mojim srcem vrti ona „Tebi majko misli lete, preko polja i planina, izdaleka primi pozdrav, od jedinog tvoga sina“, pa mi suza pada niz lice.

Al’ ne sikiraj se. Ne bi ono nikad tebi reklo da plače, skrivam suzu jer znam da će ta suza boljeti i tebe.
Skupljam se u postelji svog kreveta, u toplini svoga stana, daleko od tvog zagrljaja, a tako blizu tvome srcu. Jer majko, nijedno srce ne voli ko tvoje.

I dok pada noć, meni naviru misli. Cijelim tijelom prožima se svaka tvoja bora. Svaka tvoja sijeda vlas. Kroz cijelo tijelo prožima se svaki onaj samoglasnik koji izgovoriš. I odjekuje. Odjekuje najglasnijim i najljepšim tonovima.

Draga moja Lusi, legendo moja….

Nema meni do tebe. Nema one koja mi može zamijeniti tebe.
Pa čak i kad si ljuta. Čak i onda kad te cijelo selo čuje kako vičeš.
Čak i onda kad znaš da nisi u pravu, a tvrdiš da je tako.
Čak si mi i tada najdraža.

Pa ti se sve ono slučajno zalomi koja psovka.
Kažeš mi „pamet u glavu“, a najradije bi da možeš instalirat svoj glas u mom mozgu i odlučit koji put umjesto mene.
Al´ ko bi ti zamjerio. Ko bi majci koja se brine zamjerio. Ko bi zamjerio rukama koje su ga othranile.
Ko bi zamjerio rukama koje su umakale obloge u rakiju kada te držala najjača temperatura.
Ko bi zamjerio leđima koje su nosale sva bremena ovog svijeta.

Pubertet. Prve ljubavi. Prve izlaske. Prve belaje. Prve riječi. Prve osmjehe. Prve suze. Prve svađe. Prve padove. Prve uspone.

A uvijek se nekako nakon toga svega materi vratiš.

I obećajem ti, Luce, obećajem da si mi najdraža i kad me mahune dočekaju na stolu. A znaš da ne volim mahune. Znaš da mi nisu drage. Al si mi ti draga i drage su mi ruke koje su ih napravile.
Pa ih sve ono silom jedem i proklinjem svaku mahunu koju u usta stavim, a ti se iz boravka dereš da „nema ništa dok se mahune ne pojedu.“

I svejedno popustiš. Ko što si nam popuštala dok smo mali bili. Ko što si letala za nama, podbujala i umorna, a nikad nisi izrekla da ti je teško. Nikad nisi požalila što nas imaš. Čak i onda kad smo bili najgori, bili smo tvoji.

I ti si bila naša mater. Jer si majka cijelim svojim bićem.

I zapamti, moja Luce, zapamti da nijedna suza ne boli ko tvoja.
Proklet bio svaki onaj trenutak kad je tvoja suza bila zbog mene.
A blažen bio onaj kad sam bila razlog tvom osmijehu.
Ti i ćaća ste nam cijele sebe dali, beskompromisno. Ne tražeći ništa zauzvrat.

Kad si ono trećoj komšinici pričala da je Gabrijela položila ispit. Ne znaš moja ti ni kako se predmet zvao, sve nešto zamuckivaš njegovo ime, pa samo kažeš: „ma nek je ono položilo, ko da je bitno šta“.

Pa se ja ono ko fol naljutim jer ne znaš, a sve mi srce vrišti kad te vidim, jer ne mogu se ja na tebe ljutit.

Kako da se ljutim, majko moja… Kako da se ljutim kad te do neba volim.
Čudi se nebo toj ljubavi, čudi se jer ne može dosegnuti kolika je.

Fala ti Luce, fala ti jer si ti TI.

Zahvalite se svi svojim majkama, kad vam kažem. Svi vi blesavi bezobrazni ljudi, uključujući i mene. Svi vi koji ste bili u društvu pa se niste mogli mami javiti. Svi vi koji ste se naljutili na nju jer se brinula. Svi vi koji ste tvrdoglave mazge i mislite da se imate pravo ljutit jer nije bilo po vašem.
Mater je čudo i zaslužila je da pregrizete tu jezičinu jer je ona devet mjeseci nosala vašu tvrdoglavu glavurdu. I nije zaslužila da vičete na nju. Ona je vašim rođenjem dobila certifikat da vam smije opsovat kad god hoće, al dok je ona uz vas cijeli život bila i bodrila vas, vodila vaše bitke, ima da prešutite.
Jer da nije nje, ne bi bilo ni vas!

Nije vas donijela roda, donijela vas je mater.

Sretan ti Majčin dan, Luce!
Sretan Majčin dan TEBI, jer nema nikoga tko mi može nadomjestiti TEBE

Tvoja tvrdoglava Gabrijela

Pišem ovu kolumnu u 00:27.

Pišem ju svima vama koji u ovom trenutku imate problem.

Pišem ju svima vama koji mislite da iz vašeg problema nema izlaza.

Pišem ju jer si razmišljam da bi meni s 15 godina bilo drago takvo nešto pročitati.

Pišem vam kako bih vam poručila da će sve bit okej.

Sjedili smo na pivu i pričali smo o životu. Stavljali smo se u sklopove u glavi koje smo imali dok smo bili mlađi i u sklopove u glavi koje imamo sad.

Sklop u glavi je kao kad vam, dok grmi, nestane struje u stanu. Taman ste u tom trenutku radili nešto bitno. Taman vam je baterija pri kraju, taman je bio super film na TV-u, taman ste stavljali maskaru i iskopali si oko. Strašno vam je to diglo tlak, a ne znate di je stanodavac ili mama tamo ’93. stavila svijeće, pa nema teoretske šanse da ju nađete i zapalite.

I tad je sve sranje i sve vam ide na živce.

E pa takav vam je i sklop u glavi.

Taaaaamaaaan kad nešto ide super, taaaamaan kad vam je sve za deset – dogodi se neki glupi, svemirski problem.
Tada ne znate di ste tamo ’93. spakirali ponos, di ste tamo dvije i neke spremili sreću, di ste tamo prije godinu dana rekli sebi da se nećete nervirat. Di je nestala ona osoba koja je sebe uvjeravala da će postat ekstremni rješavač svih životnih problema i da će se s njima nosit junački. Di je nestala ona Superman persona koja si je rekla da se ne vrijedi nervirat jer s nerviranjem nećemo apsolutno ništa postići.

Fun fact – ta osoba nije ni postojala.

Normalno je da vam u životu ponedjeljak diže tlak, normalno je da ćete eksplodirat ako roknete godinu zbog tog jednog profesora, normalno je da ćete bit slomljenog srca ako vam osoba kojoj ste posvetili period svog života kaže da je bolje za vas da prekinete. Normalno je da će boljet i da će vas pojesti iznutra ako izgubite dragu osobu i normalno je da ćete to teško ikad preboljeti. Normalno je da će vam se dogodit prekretnice zbog kojih ćete isplakati more suza.

Ali, neke stvari morate naučit.
Naučite da neke stvari nisu toliki problemi koliki vam se u tom trenutku čine.
Naučite da je svaki problem iskustvo.
Naučite da je nekad okej pobjeći od problema.
Naučite, isto tako, da je u redu eksplodirat zbog problema i poslat sve u tri lijepe.
Naučite da je dio vašeg bitka da se nervirate.
Naučite da je sreća trenutak i da nekad stvari nisu isključivo pozitiva.
Naučite da problem fizičke prirode nije gori od problema psihičke prirode.
Naučite da neki ljudi u životu imaju veće probleme od vas.
Naučite da je isto okej što se neki ljudi s većim problemima nose bolje nego vi s nekim koji je najveća glupost na cijelom svijetu.
Naučite da je to u redu.
Naučite da će nekad najpozitivnija stvar ikad možda kasnije značiti veliku bol.

Shvatite da vi možda niste jaki.
Shvatite da ne morate uvijek bit jaki.
Shvatite da u životu itekako postoji opcija di su neke stvari jednostavno sranje.
Shvatite da ne trebate bit ultimativni rješavač životnih situacija.
Shvatite da vi danas s 15, 20, 30 i 40 nećete bit isti čovjek.
I najbitnije, shvatite, napokon, molim vas – da će apsolutno sve u životu proći.

Budite svjesni da će doći ta jedna sunčana subota.
Subota kad ćete sjedit na kavi na kojoj ćete prerast neki problem.
Budite svjesni da ćete šetat ulicom i da vas možda taj dan neće nešto toliko jako boljeti.
Bol će proći, proći će i sreća, a i život bi vrlo lagano mogao proletjeti pored vas.

Dopustite si da ne budete okej, al si u isto vrijeme dopustite da vjerujete. Dopustite si da budete uvjereni u činjenicu da stvari možda za tjedan dana neće bit tako loše kako vam se sada čine.

Zapamtite da loša osoba i loš postupak jesu i samo mogu bit dva različita pojma.
Nekad će ljudi koji naočigled čine samo dobra djela u suštini bit loše osobe, a nekad će oni koji su taj jedan dan napravili lošu stvar zapravo ispasti najbolji ljudi u vašem životu.
Greške su dopuštene. Nisu poželjne, nisu na popisu božićnih želja, ali su dopuštene.

I učite iz tih grešaka. Učite iz svojih problema. Ako treba, uzmite si glupu bilježnicu i zapisujte si ih.
Ako ih ponovite, opet, opet i opet, nemojte ih baš ponovit 78 puta.
Dajte si puknite šamar pa si na tom sedamdeset i osmom putu recite – e brate, sad nećeš!

I molim vas, sunce mu, nemojte se toliko trudit objašnjavat i analizirat sve u životu.
Stvari gotovo nikad nisu samo crne i bijele, al nekad ih jednostavno pustite da budu.
Nekad ne treba treća komšinica znat zašto ste vi nešto odlučili.
Nekad jednostavno slijedite ono što osjećate.
I znam, to što osjećate će vam u velikom postotku i nebrojeno mnogo puta puknut toliku šamarčinu, al ćete barem bit čisti u glavi jer ćete znat da ste probali!

Naredite sebi da je prihvaćanje dio vašeg života.
Prihvaćajte tuđe mišljenje.
Uvažavajte ljude koji su drugačiji.
Nemojte si zatupit u glavu da je samo vaša vjera, vaša nacionalnost, vaš jezik, vaša boja kože, vaš život i vaše razmišljanje jedino što je ispravno.
Jer NIJE.

Nemojte namjerno povrjeđivat ljude.
Nemojte sebi dopustit da vrijeđate.
Nemojte svako druženje pretvorit u maraton ogovaranja.
Nemojte ganjat pravdu ako znate da niste u pravu.
U redu je ne bit u pravu.
Jedino što nije uredu činjenica je da si to nećete priznat.
Samopouzdana, izgrađena osoba ne mora uvijek bit u pravu.
Nemojte tupit i nemojte bit naporni s dokazivanjem nečeg što možda uistinu je krivo.
Pa brate, griješimo svi i super uber prekul je stvar kad imamo u životu ispravne, iskrene ljude koji će nam na greške ukazati.
Shvatite da u tom ima određena čar. Shvatite da neke stvari u životu imate priliku promijeniti, ispraviti.
I to nije ono – NEĆU SE JA ZBOG NIKOG MIJENJAT.
Jer baš kao što postoji veeeelika razlika između loše osobe i jednog lošeg postupka, tako postoji još većaaaa razlika između mijenjanja nekih svojih postupaka i mijenjanja sebe samoga.

Sebi s 15 godina bih poručila samo jedno – u redu je, seko, da si glupa i da vrištiš ko nespašena na Acu Lukasa.
S 23 ćeš se promijenit.
S 23 ćeš drugačije gledat na svijet.
S 23 si nećeš puštat Lukasa.
S 23 ćeš postić hrpu stvari.
S 23 ćeš se izgraditi.

A isto tako sam sigurna da će mi osoba koja će jednog dana imat 33, reći totalno drugačije stvari od ovog.

Želite, volite, živite.

I naučite da je u životu nekad u redu reći da vam je pun kufer, da se ružno ne izražavam.

U redu je bit tužan, u redu je bit sretan, u redu je bit ljut i sasvim je u redu da nekad neke stvari neće bit nimalo u redu.

Al će te jedne subote biti.

Živite danas, al živite i za te subote.

Jer, kako god da bilo, bit će okej. Jednom. Možda prije, možda kasnije.

Sasvim je prihvatljivo dat problemima maha, sasvim je prihvatljivo da vas obuzme euforija, al nikako nije prihvatljivo da život proleti pored vas.
Jer, koliko gooood klišejski zvučalo – živi ste s razlogom.
I niste tu zabadava.

Laku noć vam želim. Sutra je dobar dan, nije ponedjeljak.

Pedeset godina zajedničkog života čini se kao velika brojka nakon koje može samo uslijediti jedno veliko „kako“, nije valjda da ste toliko izdržali?

Ovo njihovo je valjda nešto što se rađa dva puta u životu. Da se istinski do kraja daš. Znajući da je posljedica komplikacija jednog odnosa i uz debelu najavu da eto – možda ipak neće uspjeti.

Ali njima nekako je.

Ne igrom slučaja, ne zato što ih je netko dobro pripremao, pisao im pravilnike i bontone ponašanja u bračnom životu, već zato što su iskombinirali sve svoje brojne emocije i od njih napravili nešto dobro. Prvo je tu došla ljubav, pa povjerenje, zatim poštovanje, a sve to začinili su i pokojom svađom – čisto ono, da si ne dosade.  I zanimljivo kako su iz toga svega isplivali jači, bolji, topliji, svjesniji, radoznaliji i nama uvijek zanimljiviji. K’o kad staviš dvije gotovo savršene šarene boje na jedan papir, pa izvlačiš iz njih potpuno nesavršenu sliku.  I dok se okreneš, ona to i postane, a pojma nemaš kako je do toga došlo.

Nakon svega toga što su zajedno naučili i prošli, došla su im djeca. Njih sedmero. Svako na svoj način drukčije, teže i kompliciranije.  Svako s nekom drugom vrlinom, a u istoj mjeri i s nekom drugom manom.

Pa taman dok su predahnuli i njih izvolili i izljubili, k’o da im nije dosta, stigli su i unuci. Njih 15. Svatko ih na svoj specifičan način sikira, svatko u nekoj drugoj životnoj kombinaciji…

Ali svi su oni, rekli bi, u jednom potpuno isti…  Vole vas do neba i nazad. I tako će zauvijek i ostati.

Bez neke pretjerane filozofije, eto vas tu, 50 godina poslije, a i dalje čovjek ima osjećaj da Šćiga Zelićku gleda isto onako kao na početku. Ne bi baš rekli sa sjajem u očima, jer realno, sjaj je ionako precijenjen. Ali s nečim puno boljim… S onom vječnom porukom da će Šćiga Zelićku, a i ona njega, ma i kad su najgora verzija sebe, voljeti do kraja života. Obećali su si to pred oltarom tamo 1969. godine kad su obećanja ipak izgledala nešto malo drugačije . Kad su se poskrivečki viđali skakajući kroz prozore uz neki skriveni poljubac i uz ono – vidjet ćemo se. Ne znam kad opet, ne znam kako ali hoćemo.

Momak guste kose i žena najljepšeg osmijeha u svemiru. Ona glasna, on smiren i staložen. A kompaktibilni. U svojim različitostima, zajedno, najbolji na svijetu.

Vaša djeca i vaši unuci žele vam poručiti puno toga, al staviti ćemo to u nekoliko rečenica pa se pravit k’o da smo vam rekli sve, a znamo da ćemo vam zauvijek imati što govoriti.

Hvala vam što ste nas naučili ljubavi. Hvala vam što ste nas naučili iskrenosti. Strpljenju. Hvala vam što nikad niste odustali. Ne samo od sebe samih, već i od vaše djece i unučadi. Hvala vam što ste nesebično preuzeli brigu za sve oko vas, a uspjeli ste poslije svega toga ostati svoji.

Hvala vam što ste VI. Takvi kakvi jeste.

I Šćiga, koliko god te naša Zelićka sikira, znam da ju ne bi nikad mijenjao. Kao ni ona tebe, bez obzira što i dan danas hrćeš i što ne kontaš koliko sirčeta i ulja treba stavit u salatu.

Želimo vam još tisuću zajedničkih jutarnjih kava. Al da budu one prave, ne potjeruše, naravno. Želimo vam još milijun onakvih svađa koje završe mirom jer Šćiga popusti pa kaže da je Zelićka u pravu. Želimo vam da iz svake bore, svake kosti koja vas danas zaboli, iz svake suze koju poskrivečki pustite, iz svakog osmijeha koji se ori kućom Šarčevića izvučete komadičak ljubavi i sjetite se uvijek da je sve to vrijedilo! Tamo 1969.-e godine i danas – 50 godina poslije.  Nek ih bude još barem pedeset.