To jutro sam nakon buđenja vidjela njega u kuhinji kako s gornje police dohvaća vrećicu zelenog čaja. Taman se voda kuhala u kuhalu, spremna je bila šalica pored, a doručak je već bio postavljen na stolu. Sreća ima čovjek visine pa dohvaćanje zelenog čaja nije olimpijska disciplina. Ona je sjedila u boravku, pa mi je onako usput dok sam si točila vodu dobacila: e vidiš, tako ti mi to, svako jutro ti on meni složi čaj, pripremi doručak, sve me čeka spremno…
Govoreći to, taman je pored nje skliznuo taj prokleti drveni štap bez kojeg se nažalost ne može kretati.
A stari moj, znaš kako se prije ona kretala… radila je pitu ispod peke, sadila vrt, kupila sijeno… No, znate kako to ide – dočekaju te godine, oslabi ti zdravlje i onda je Božji blagoslov što imaš pored sebe tog nekog svog tko će bez pogovora svako jutro složiti tu rutinu kao da ti ništa nije.
Baka i dida. 50 godina u braku. U dobru i u zlu, baš kako su se zavjetovali.
Kad su došli u svoj novi dom, bila je to trošna, nikakva kućica. Nisu imali kupaonu, znate. Tek tad su je krenuli graditi. Ubiti, nije tamo bilo puno toga, ali ta kupaona mi je baš ostala u sjećanju. No, nije ih to puno sekiralo. Bili su sretni što su na svome napokon, pa su odlučili da će sve to dodatno pomalo graditi. S kreditom, s hrpetinom znoja, s dvoje klinaca i jednim na putu… Ali, nikad to nije bilo predstavljeno kao neko teško iskustvo, već to pamtimo kao razdoblje s hrpetinom smijeha, ljubavi, topline… Sjećam se da smo jedan period svi zajedno u boravku spavali. Sjećam se da nam je tad bilo najljepše na svijetu. Sjećam se da su njih dvoje itekako znali da će sve to sjesti na svoje. Da će se kuća izgraditi, da će život nastaviti, da će sve biti u redu.
I bilo je.
Mama i tata. 30 godina u braku. U dobru i u zlu, baš kako su se zavjetovali.
To jutro je baš bilo neko jadno i tmurno. Čekali smo na toj stanici autobus, kao Godota. Nikako doći. Gospođa NN i ja smo stajale jedna kraj druge, kad je ona dobacila da se stvarno nada da će taj jebeni bus već jednom doći. Znate, trebam vam do te slastičarne. Neka stara zagrebačka je bila u pitanju, imena se ne sjećam. Znate, trebam tamo stići što prije da mi ne nestane svježih kremšnita. On mi baš voli te kremšnite, a danas mu je rođendan. Znate, otkad je u tim jebenim kolicima, hvatam svaki trenutak koji će mu značiti. Hvatam se za sve što će mu izazvati osmijeh. Baš mu to treba. Baš NAM to treba. Treba nam da se više smije.
Evo ga bus, ništa, oprostite što sam vas zamarala, doviđenja.
Gospođa i gospodin NN. NN godina u braku. U dobru i u zlu, baš kako su se zavjetovali.
U dobru i u zlu – koliko samo to snage ima u sebi, ljudi moji.
A koliko to samo s generacijama nestaje.
Koliko smo samo opterećeni kriterijima koji su postali nešto poput Ustava Republike Hrvatske. Urezani u nama toliko duboko, da doslovno radimo mjesečne sastanke s odborom za kojeg se tvrdi da je relevantan i onda s njim na mjesečnoj bazi seciramo svaku manu. Pa se ustane glavni predstavnik i na razglas kaže – ma ne, lakše je meni da ja odem, nije to to.
Odmah ću se ograditi i reći da ne tvrdim da kriterije uopće ne treba imati i da treba trpjeti svačija i svakakva sranja.
Ne treba. Nemojte me krivo shvatiti.
Ja tu mislim na one sitnice koje se ne uklapaju u naš životni plan, pa kad se dogode, nama ne pada na pamet da uzimamo zeleni čaj s najgornje police ormarića. Jer, neš ti, nisu oni jedini na svijetu.
Nije dovoljno ambiciozan.
Nije dovoljno ženstvena.
Nema završena dva fakulteta.
Čovjek je preemotivan.
Previše priča.
Preglasna je.
Nije se skompao s mojim društvom.
Nije sjela mojoj obitelji.
I tako u krug, slažemo idealne osobnosti u svojim glavama, pa ako slučajno i naletimo na prepreku koja je neprivlačna, otužna, nije dio savršenog mozaika kojeg smo mi sebi u glavama složili, nama je lakše otići jer ‘puno je riba u moru’.
I tako gubimo fantastične ljude s kojima smo imali priliku provesti život, jer nismo bili spremni prihvatiti njihove nesavršenosti. Bojali smo se njihove prtljage.
I nema veze što je naša prtljaga veličine prtljage jedne prosječne peteročlane familije koja ide deset dana na more… nema veze. Naša prtljaga nije toliko strašna. Naša prtljaga je nešto s čim se drugi moraju nositi. Naše vrline su veće od naših mana. Naše mane su prihvatljive.
No, kad nam se serviraju mane onog drugog, onda se vrlina nikako ne možemo sjetiti.
Ko ono kad ti mozak zablokira na pitanju u ispitu.
Pa tako uvijek od odnosa očekujemo najbolje verzije, a kad dođu one najgore, onda nam je lakše reći onom drugom da svoju prtljagu sam/a nosi.
Nitko od nas se ne sjeti one: ako te ne voli u tvojoj najgoroj verziji, onda te u tvojoj najboljoj nije ni zaslužio/la.
To je jedina i prava istina. Ako prva prepreka bude ona zbog koje se okrećemo nazad, jesmo li mi onda zaslužili biti sretni uopće? Hoćemo li mi onda uopće cijeniti sreću kad ju dobijemo? Ili će nam ona biti tako slatko i jednostavno servirana da ćemo ju uzimati zdravo za gotovo?
Idući put kad se okupi vaš odbor za seciranje i analiziranje mana, budite glavni predstavnik i pustite ili citirajte stvar u kojoj je Edo Majka opisao suštinu. Ne bi se sa svakim stihom složila, ali ima onaj dio koji me nekako uvijek ošamari:
Reko sam joj: “volim te”
već smo tri godine skupa
jebiga, znam da smo podstanari
i da nam stan izgleda ko šupa
Al’ otkad živimo skupa
više brinem za sebe
jer stalo mi je bona do nas
i znaš da mi je pravo stalo do tebe
Volim te ono baš ovakvu kakva jesi
ne znaš napravit za jesti
nikad mi u nekoj vezi
nije bilo ovako dobro…
Volim te i volio bi da se udaš za mene
šta kažeš, ja i ti skupa?
Šta kažete da svi skupa malo više seciramo vrline?
Šta kažete na to da više vidimo dobro u ljudima?
Šta kažete da se malo više volimo?
Šta kažete da se malo više prihvaćamo?
Pa da si dohvaćamo zeleni čaj s najgornje police kuhinjskog ormarića.
U dobru i u zlu, to ti kažem.
