To što ćeš nakon salve ružnih komentara dodati – ‘ah dobro, svatko je lijep na svoj način’ ne čini te boljom osobom
Dobrodošli u doba gdje već danima gledamo fotografije Ivane Knoll sa i bez filtera. Ako slučajno niste vidjeli, fotografirali su je na nekoj plaži i krenuli pisati salve članaka i komentara o tome kako izgleda na Instagramu, a kako u svakodnevnom izdanju. Nastavno na to, taj isti medij dan kasnije pokušao je objasniti kako komentari ljudi ispod, koji su degutantni, nisu u redu, a zapravo se netko debelo smješka iza zatvorenih vrata redakcije jer su dobili baš ono što su htjeli. Da raščlanimo, kad si javna osoba, očekivano je da će te fotografirati u raznim situacijama jer tako žuta štampa funkcionira. Bitno je da se priča, to je dio posla. No, na koji način se priča? To je ono što mene brine.
Dobrodošli u doba gdje je to trenutno vjerojatno najklikaniji članak u Hrvatskoj uz debeli naglasak na tome da nam mediji često plasiraju smeće, ali to je smeće koje mi redovito klikamo.
Dakle, do nas je. TA – DAA! U medijima sam i imala sam priliku razgovarati s novinarima koji su u tom poslu dugo. Svi oni uvijek kažu istu stvar – napisat ću odličan istraživački članak potkrijepljen činjenicama, ali će on biti duplo manje klikan od žute štampe. Dakle, publici se plasira ono što publika klika.
Dobrodošli u doba u kojem će se ova priča komentirati na kavama. Po nekoliko sati. Netko će na toj kavi, ničim izazvan, izvaditi mobitel i pokazati te fotografije.
Dobrodošli u doba gdje ljudi na tim fotografijama liječe svoje komplekse.
Mrzim pisati uvode, ali nekakav pristojan uvod u ovaj tekst bi bio da sam primijetila da su ljudi jako sretni zbog ovih fotografija Ivane, jer su kroz te fotke shvatili da su oni zapravo p**** i pol – što je apsolutno krivo!
Pa idemo redom.
Došlo je doba gdje je jedan od načina liječenja kompleksa onaj da primijetimo i nekom konstatiramo da su se – ‘dobili’.
‘Dobili’ u ovom dobu zvuči politički korektno. ‘Udebljala si se’ je kao ona gadna psovka koju ćeš radije zamijeniti s ‘k vragu’. Ipak, mi smo prvenstveno gospoda. Gospoda upitnog morala, ali to je manje važno. Zakamuflirali smo priču dobro.
Bila u pitanju kolegica na poslu ili Selena Gomez, ružnim komentarima se ljudi tješe. Ta utjeha često započinje tako da vas nitko nije pitao za mišljenje, ali ćete vi svojoj kolegici napomenuti da se ‘dobila’.
Ja sam ti saaaaaamo iskrena prijo moja, nemoj se uvrijediti. Ma nipošto.
Došlo je doba gdje se motivacijskim člankom smatra onaj velikog naslova – ŽIVIMO U DOBU CELULITA, PA ŠTO?
Da to ljudima zaista nije važno, mislite li da bi istom posvetili 8376483 članka. Dakle, ako postavimo u članak nekoliko fotografija javnih osoba koje imaju celulit i slobodno hodaju plažom bez da ih meteor pogodi, onda je očito celulit normalan. Da nema toga, sve žene sa celulitom bile bi pogubljene. Jer prije takvih 8376483 članaka bile smo valjda uvjerene da mi jedine na svijetu imamo narančinu koru na tijelu.
Hvala puno. To se klika jer ispada da ljudima stvarno pomaže da se osjećaju bolje.
Došlo je doba gdje se koriste filteri i gdje je često teško prepoznati osobu uživo bez istih.
Tu se vraćamo na Ivanu i sve one koji koriste silne filtere. To mi je zapravo u toj priči jedino krivo. Mislim da stvarno za istim nema potrebe. Čini mi se da ove mlade djevojke i djevojčice danas imaju potpuno krivu sliku o izgledu i da je baš zbog toga ovo užasno teško doba za odgojiti snažnu, samopouzdanu ženu. Mislim da je odgovornost odrasle osobe, radilo se o ženi ili muškarcu, da mlađima damo realnu sliku svega, pa tako i realnu sliku svog izgleda.
Došlo je doba gdje imamo nikad više feministica, a nikad manje žena koje zapravo suštinski podržavaju druge žene.
Nitko ne osuđuje i ne ogovara žene kao druge žene! Smatram da se međusobno svi trebamo podržavati, a osobito kad se radi o situaciji gdje žena ženi stvarno ne bi trebala biti vuk, koliko god to zvučalo kao klišej. Zanimljivo je da su na početku spomenute fotografije najčešće komentirale druge žene i to na način da su shvatile koliko su zapravo one lijepe kad vide ‘OVO’.
Došlo je doba gdje nam plasiraju smeće o tome kako je netko nekad bio supermodel, a danas izgleda ‘OVAKO’.
‘Ovako’ u ovoj situaciji podrazumijeva da žene nakon 15, 20 ili 30 godina ostare. Zamisli. Dobiješ bore, nabaciš možda koju kilicu i baš su te uhvatili kad si išla u Konzum po kilu mljevenog za bolonjez ili prašak za pecivo koji ti baš u tom trenutku fali. Prije toga nisi nabacila šminku, oprala kosu i smislila kombinaciju. Ideš u kroksicama, reklamnoj majici firme koja se bavi stolarijom i s punđom koja liči na mjenjač u tvom automobilu. Sasvim logično. Ali, pogledaj se! Pa tebe je pregazilo vrijeme!
Došlo je doba kad će ljudi često izgovoriti ono slavno – svatko je lijep na svoj način – i tako se osjećati kao bolje osobe.
Međutim, ja se pitam, zašto uopće dolazi do te rečenice? Dakle, opet smo očito komentirali nečiji izgled i onako iz sažaljenja rekli – ah, dobro, svatko je lijep na svoj način. Ne bih htjela romantizirati, ali zar ne bismo svi mogli poraditi na tome da izbacimo komentiranje nečijeg izgleda u negativnoj konotaciji, osobito u situacijama gdje nas netko nije pitao za mišljenje. Ako završimo tu sagu sa ‘svatko je lijep na svoj način’, to nas ne čini boljim osobama.
Došlo je doba gdje isto tako često čujem rečenicu – standardi ljepote su se danas promijenili.
Koji standardi i tko je te standarde postavio?
Može se to često čuti uz dodatak rečenice da su muškarci nekad voljeli žene s oblinama. Valjda vam je jasno koliko je toga u toj rečenici krivo. Nekako mi se čini da je i to način na koji se tješimo ako nismo zadovoljni, što je opet krivo. Uvjerenja sam da je sve to što je normalno bilo tad, a trebalo bi biti i sad, nenormalno danas baš zbog svega onoga što nam plasiraju mediji i društvene mreže. Mislim da taj standard nikad nije postojao, već da mi percipiramo što je lijepo na temelju onoga što nam se vješto plasira. Najbolji primjer za to vam je moda. Da budem još konkretnija – hlače niskog i visokog struka. Realno, nekad su hlače niskog struka bile u trendu, a danas se rijetko mogu vidjeti.
I na kraju moram dodati:
Ja ne podnosim svoj celulit. Iskreno, da postoji neka vila koja bi ga odnijela, dala bi joj ga gratis. No, ne mogu reći da sam nesigurna zbog njega, nekako mi je to skroz normalno.
Trudim se vježbati, ali nikako da se na trbuhu pojave te posramljene pločice. Ali, neću zbog toga biti nesigurna jer mi to isto nije neka prevelika drama. Realno, treba prvenstveno vježbati i biti aktivan radi svog zdravlja.
Imam užasno osjetljivu kožu i dala bih sve pare ovog svijeta da riješim taj problem, ali ne ide nikad u potpunosti. I zbog toga sam često baš jako nesigurna.
Međutim, nekako mi se čini da je nesigurnost u redu. Mislim, bilo bi super da je nema uopće, ali tako je kako je. Ipak, možda je bolje u vezi toga biti otvoren, no smatram da svoju nesigurnost ne bismo trebali temeljiti na izgledu drugih i na savršenstvu kojeg netko navodno posjeduje. Savršenstvo ne postoji. Dodatno na to – nečijim nesavršenstvom nije u redu liječiti svoju nesigurnost i komplekse.
Treba raditi na sebi, to je činjenica. Prvenstveno zbog svog zdravlja, a možda i da sebi izgledate bolje. Nikako to ne treba činiti zbog drugih ili zbog slike koja je navodno danas standard.
Isto tako, okej sam s tim da se o nesigurnostima treba govoriti javno, međutim često je tanka granica između potrebe da se sakupe klikovi i lajkovi te želje da nekom uistinu pomognete.
Ključno je da svi budemo svoji, takvi kakvi jesmo, stalno. Ne samo u videima gdje reklamiramo Dove, Niveu i kolagen. Ključno je da od toga ne radimo senzacionalizam, nego samo da budemo. I kad bi svi to činili, onda bi se i celulit i akne i šlaufići i sve ostale pošasti koje vladaju zemljom normalizirale.
Međutim, dokle god na pokazivanju celulita pod krinkom podizanja svijesti netko samo želi zaraditi novac i skupiti lajkove ili klikove… postavlja se pitanje – Koliko je ovo doba u kojem živimo ispravno?
