Kolači su se radili od blata.
Prljav bi ulazio u kuću, sav od pijeska, a mater bi ti s vrata vikala da se izuješ. Tebi svejedno ne vrijedi govorit’. Izuvanje bi trajalo tri sekunde u kojima možeš napraviti toliko toga.
Nećeš džabe trošit’ vrijeme.
Izmišljali smo priče ko da sutra nema, pa smo bili glumci, pjevači, astronauti, Usain Boltovi, Blanke Vlašić i Janice Kostelić.
Ovo ti je priča o nama, prijatelju. O vama. O tebi. O tvojoj seoskoj, kvartovskoj raji. Raji s kojom si koljena derao.
Sjećam se kad smo u Ilijinom žitu belaje radili, pa je Ilija izašao iz kuće, a mi se posakrivali i zaboravili disat’, jer samo ako netko pisne, nastradao je. Nije se Ilija doduše puno ljutio, samo bi onako iz sveg’ glasa ponavljao “uništit’ ćete mi to malo žita što je ostalo.”
Sjećam se kad nas je dida komšo ganjao po polju, jer smo mu po stoti put te godine krali rankulje. Neću objašnjavat’ koje je to voće, znam samo da je fino bilo. Ni dan danas se ne zna jesu te baš njemu pripadale, ali ajde, pridonio je adrenalinu.
Sjećam se simfonijskog orkestra iz deset kuća “ajte kućiiiii djeco, mraaak je.” Psovalo se isto, ali kratak je ovaj tekst za tu kreativnost.
Sjećam se izderanih koljena koja su boljela ono pravo,junački… Ali, nogomet nastavljaš igrati. Nećeš valjda kukavica bit’, pokrpaj to malo brate i nastavi. Pa ono mater na krpu za dezinfekciju rakije stavi poslije kad kući dođeš. UUUH…. Jebiga, gadno, ali to najbolje liječi, neka.
Sjećam se i one lopte što bi otišla preko kod strine.
– Ti si ju napuco, ti po nju ideš.
– Ne može. JA SAM IŠOOO PROŠLI PUUUT!
Sjećam se da je poslije škole bio ručak, pa igralište. Nismo si javljali kad, a dolazili smo uvijek u isto vrijeme.
Sjećam se da se kod nas uvijek dolazilo po soka.
Sjećam se onog zvona kad bi nas se zvalo.
Sjećam se i da bi nam strina provukla crijevo za vodu kroz staru trošnu ogradu pa bi svi s njega vode pili.
Živjela žena odmah kraj igrališta.
– Šta ćeš s djecom, valjda neće crijevo strgat’.
Znate onako, staviš pod crijevo ruku, pa piješ tu vodu ko da ti je zadnja. Usput se u njoj okupaš i isproljevaš cijeli, pa budeš mokar ko da te zadesilo nevrijeme.
Kad bi se potukli, ne bi se cinkalo.
Kad bi se posvađali, sutradan smo se odmah mirili.
Pas nije bio samo naš, već od cijelog sela.
A mačaka si imao trideset i osam u dvorištu.
I radilo se. Krumpire bi vadili cijelom selu, a kukuruz se runio subotom ujutro.
Pa bi poslije napravili bokal soka na razmuĆivanje i pojeli tablu napolitanki.
I nitko se žalio nije, jer smo voljeli to.
I traktore i polja i motike i radničke ruke.
A tek kad smo ono malo veći bili, pa iskopaš red krumpira i onda ideš u grad ili na školsko igralište u selu pored. Dok se spremaš, usput zemlju pod noktima čistiš, nedo Bog da komadić ostane.
Aaaa što smo se družili, prijatelju moj.
Što smo se smijali.
Što smo se voljeli.
Dogodile su se i neke romanse, a neke su i pucale brzinom vjetra.
Znalo se s kim ćeš sjesti u busu za školu i znalo se ko je prvi na stanici, a ko uvijek kasni pa ga autobus čeka.
Često nas mater i čaća onako s ljubavlju gledaju, pa se sve prisjećaju kako su ono dica stvarno bila dica.
A dica se i dan danas skupe, pa sve ovo prepričavamo.
S ožiljcima na koljenima i ustima u kojima prašinu i danas osjetimo.
Da ti milijune daju, taj život mijenjao ne bi.
Da sto puta odeš u gradove, završiš fakultete, radiš kojekakve poslove…
Da ti stave ispred imena sto titula, taj dio sebe ne zaboravljaš, nikad.
Jer si zbog tog dijela života ti danas čovjek.
Raja te čovjekom učinila.
