Taj dan smo posadili 9483794738 redova paprike i paradajiza.
Pola dana nešto oko pecala peckarili, pa reko, ajmo nešto i posla napravit.
Uhvatila se i ja motike, al mater me ko mater štedila i više nego što misli.
Ćaća kosi travu, a mater mu govori da mu je označila oko onog cvijeća da ga ne pokosi slučajno jer se još pravo ne vidi.
Smijemo se, lijep je dan. I taman kad sam otišla popiti guc kave koju sam prije tri sata napravila (nadam se da vas ima još koji kavu sto godina pijete), uhvatim pogled na tu našu bašču, za koju svake godine braća, sestra i ja vičemo da bude manja, da se mater i ćaća ne muče…
Al šta ćeš, to su ti roditelji.
– Sine treba bit da si vi možete ponijeti, da jedete domaće.
I neš ti.. slika bašče… ko da ju nitko kod kuće nema.
Al’ iščupam mobitel negdje iz trave di sam ga zametnula i reko idem okinut sliku, nek imam u arhivi.
Međutim, danas sam odlučila da će fotka bašče ugledat svjetlo dana, ipak.
Želim vam kratko o nečemu ispričati.
O Materi i Ćaći. Pisano velikim slovom!
O tome kako su oni stalno na nas nešto ponosni, a zapravo smo mi ti koji trebamo bit još duplo ponosniji na njih, jer su nas toliko toga naučili. Toliko toga su se kroz život odrekli da bi nama bilo lijepo. Nisu nikad pitali ni zašto ni kako, već su uvijek bili tu. Životu su nas brate, uvijek učili. Čak i onda kad se strogo stvari ne tiču nas, oni nas uče životu.
‘Kako je lijepo, dijete drago, kad nadjačaš ovozemaljsko nevaljalo, pa ti baš odlučiš da budeš kako treba!
Znaš li da ti je zapravo danas najljepše i najteže bit dobar čovik? Da se ono prepustiš dobroti, poštenju, empatiji, snazi, ljubavi, iskrenosti, pokajanju kad pogriješiš…’
Uče te životnim zakonima koje nitko nikad nije ispisao, a oni su nam ih negdje tamo urezali.
Pa ih sve čovjek sluša i misli si – e to su moji roditelji, na njih sam ponosan.
I znate što je u tom svemu najjače? Što oni uvijek slave sve naše.
Završetak škole, diplome, položen vozački, novi posao… Pokazuju slike s promocija i časte ekipu s posla jer se dite napatilo, učilo… puno im je srce.
Pola njihovog dana si im ti prika u glavi, ma nekad i više od toga.
Al znate li što je još jače od tog najjačeg? Što mi imamo vjerojatno peteroduplo više razloga bit ponosni na njih, nego oni na nas, al za te ponose mi ne pravimo velike fešte jer su nas tako naučili. Skromno, polako. I kad je najbolje i kad je najgore.
Nemojte kroz život bez da se osvrnete. Volite. Budite dobri. Nemojte dat na sebe, al nemojte ni vi na druge nepošteno, grubo. Jer, stvarno je najljepše i najteže bit dobar čovik.
Zagrlite svoje roditelje danas čvrsto. Recite im fala kad za vas i jedno za drugo donesu najbolje odluke. Ma svaki dan im recite fala! Recite im fala vi lude glave, jer to doista nekad i jesmo. Idemo samopouzdano kroz život, jer nas uvijek netko na kućnom pragu čeka raširenih ruku. A to su ti mater i ćaća, znaš li to? I kad si najgora i najbolja verzija sebe, a često se zadesi da si ona najgora.
Za svog roditelja uvijek brinite dragi moji. Pobrinite se da im je dobro. Nemojte da vam jednom bude žao… Kad dođe vrijeme – donesite za njih najbolje odluke baš vi. Jer ko što mi nekad nismo znali što je za nas najbolje, oni jesu. I učinili su kako treba. Nemojte sad vi odmahivat rukom i vikati da se to vas ne tiče. Itekako vas se tiče.
Znate li vi da je taj roditelj za vas sve dao, sunce vam?
I to su me moji naučili kroz svoj primjer – da je majka uvijek majka, i da je otac uvijek otac, koliko god godina mi imali.
Na tome im fala do neba. To je jedna od najvrjednijih životnih lekcija.
E zato se Mater i Ćaća pišu velikim slovom, jer bi ti dali dušu… dali bi ti ono zadnje od sebe…
Što bi se reklo: od svojih usta bi otkinuli da ti imaš.
I nije ti svugdje tako, prijatelju. Znam da ima onih koji se i nisu nešto puno u toj ulozi roditelja ostvarili, to sam vidjela.
Al zato vi svojoj dici onda budite mater i ćaća kako treba. I to sam vidjela. Gledam svaki dan.
Pa će na vas onda oni bit ponosni. Naučite ih da jednog dana i na njih njihovo dite ponosno bude.
To ti je krug života. Zato ti evo ova ‘ništ posebno’ fotka bašče. Da se sjetiš ovoga.
Hvala mojima L i S što ih imam zašto velikim slovom pisati.
Fala Mama, fala Tata, volim vas.
