S atopijskim dermatitisom se borim od rođenja. Kontaktni dermatitis su mi dijagnosticirali u srednjoj, a rane na rukama imam oduvijek. Tolike, da mi je stvarno blagoslov kad na rukama nemam ništa. Kad su onako čiste, lijepe, ko kad ih ono namažete sa kojekakvim kremurinama, pa sve mirišu, meke su lijepo, baš kako treba biti.
Te rane nisu ništa strašno, da se razumijemo. Nekad se raskrvare, otvorene su, nekad su samo u obliku crvenila. S rukama se pomiriš, lako.
Ali, tlak ti digne kad krenu rane po tjemenu pa te glava svrbi, kad se pojavljuju iza uha, u uhu… Ili po vratu pa ti neki tamo namiguju jer kao ljubavni ugriz, pa i ti namigneš nazad jer ti se ne da objašnjavati tvoja alergija opet i opet. Sve pet, ipak.
Čak i kad se ujutro probudiš nateknut ko balon, i tamo neki su kao aaa nismo se naspavali, a nemaju pojma da si odspavao dobrih nekoliko sati, ali da tvoja alergija o tvojim podočnjacima odlučuje. A smeđi kapci e, koji su uvijek takvi, jer eto daj malo boje u ovaj tmuran dan hehe, nisu produkt nečeg petog. Oni su tvoja svakodnevica, baš zbog dermatitisa. Alergija koja nije alergija na nešto konkretno, a zapravo na sve i to ponekad, jer možda i nećeš odreagirati, a možda i hoćeš kad apsolutno ništa krivo ne pojedeš i dotakneš… Tako ja to nekako objašnjavam. Alergija koju kontrolira tvoj organizam. Pa mu danas nešto smeta, sutra ne smeta. Da, tako ja to objašnjavam.
I u redu mi je da ljudi pitaju, a ne bi možda trebalo biti, posebno zbog nastavka mog teksta. Bilo mi je okej i kad sam s 11 godina u pekari s poluiščešanom, izranjenom rukom s plikovima uzimala pecivo, pa su svi zanijemili, dio se nasmijao a jedna curka me pitala “e a šta ti je to?” Okej sam s tim. Treba otvoreno o tome razgovarati.
Naravno, jedan, mogu reći i najveći dio cijele priče je i činjenica da me baš briga. Evo. Jedno vrijeme sam koristila neki lijek koji je bio toliko jak da sam ruke motala u prozirnu foliju i takva po gradu šetala. Bilo me briga. Pff, neš ti. Za moje dobro je to. Ne nervira me niti jedan poziv doktorici da mi da novi antibiotik i novu kremurinu, zapravo sam sretna što se moje stanje da ublažiti. Ne izliječiti, ali nema veze. Nije to sad neka bolest u kojoj ti previše patiš ili ti je teško. S tim naučiš živjeti.
No, prije nego što krenete pljeskati za samopouzdanje, nastavite čitati…
Jer to ti uopće ne mora značiti to, vjeruj mi. Baš sam neki dan komentirala svoj mali prišt na nosu, budući da se vidio na nekom videu, pa sam komentirala kako sam dobila trbuščić, pa kako sam na toj nekoj slici ispala ogromno, pa kako mi sve kile idu u stražnjicu, pa kako ne mogu u ove ili one hlače, pa kako bi valjalo nešto drastično promijeniti, BLA BLA. Pa se skupi kolektiv koji to potvrdi i osjeća se isto. I sva je sreća da imaš te neke svoje ljude u životu koji ti kažu de šta se ti živciraš, izgledaš odlično.
Ali, znaš kome vjeruješ uvijek? Ovom kolektivnom skupu koji se isto žali na dvije kile više. Na druženju tako pola godine već piješ čašu vode i grickaš bademe, umjesto da popiješ čašu vina i pojedeš koji red čokolade. Di je tu sreća? I nemojte me krivo shvatiti, naravno da ni stalna nezdrava prehrana koja je loša po naše zdravlje nije dobra, ali češće se ljudi nerviraju i glavu razbijaju kad dobiju dvije, tri, pet kilica gore zbog izgleda i drugih, a ne zbog zdravlja.
Jeste li to primijetili?
Jeste li primijetili da živimo u dobu kad su filteri i fotošop normalni. Ne na onim lijepim umjetničkim fotkama livade i krava, već na nama samima. Pitajte ljude oko sebe koje filtere vole koristiti na Instagramima, vjerujte mi, znat će odgovor. Ko iz puške.
I onda kad se pojavi priča o atopijskom dermatitisu, aknama ili sličnom, mi furamo sebeljublje i dobar osjećaj u svojoj koži.
Jer je sebe najbolje voljeti na aktualan način. I opet, bez krivog shvaćanja. Treba i o tome pričati i u vezi toga buditi svjesnost, zato sam tekst tako i započela. S atopijskim dermatitisom.
Ali ne polovno dragi moji. Ne na način volim svoj prišt, al gle kak sam na ovoj slici debela.
Ili jao, vidi mene samopouzdane, žarim i palim, ali vidi ‘žnj žnj’ iz srednje što se udebljala.
Jeste skužili da živimo i u vremenu gdje je okej nekom reći da se baš jakoo udebljao, jer ste iskreni. Jeste skužili da se toliko smeća prodaje pod dobronamjernu iskrenost. Iskrenost je dobra, ali se ona uglavnom prodaje kad vas netko ne pita za mišljenje. Kao, okej je nešto izreći jer ste vi samo iskreni. Nemaš ogledalo kod kuće, pa ne znaš. Neš ti, pa nisam ništa loše izgovorila. I tako s jedne strane pišemo o tome da se dobro osjećamo u vlastitoj koži, a s druge strane, pola jutra uz kavu pričamo o kilaži, blamaži i onim jednim hlačama koje su nas stegle. Ili još gore, o onoj jednoj poznanici iz srednje koja je kao nabacila koju kilu.
Treba na sebi raditi ljudi, ali prvenstveno zbog zdravlja! Nije bit zdrave prehrane premisa uuuu zgodnice, vau, kak si smršavila stara, brutalno izgledaš…. VAUUU. Neće te nitko pitati jel se osjećaš zdravije, većina ljudi će pucat na izgled. I sama sebe često uhvatim da to radim. Kad izgubim koju kilu, sretna sam jer mogu ući u traperice, a ne razmišljam previše o tome da sam možda s nečim i svoje zdravlje poboljšala.
IZGLED, IZGLED i samo IZGLED. Svuda oko nas IZGLED.
Jel kužite da mislite da je okej komentirat minjak od neke curke, šiške, boju kose i slično bez obzira što vas stvarno nije pitala za mišljenje. Šiške kao nisu u trendu, pa ih se masovno sprda, a s kojim razlogom? Zato što se želite manuti političke korektnosti i drito nekom u glavu reći da je nešto ružno. Zašto, opet pitam? I okej mi je varijanta di te ja pitam za novu bluzu, sako, suknju, frizuru, nokat pa mi ti iskreno kažeš. Al varijanta di mi nekom namećemo svoje mišljenje eto tako jer samo smo iskreni ne prolazi.
Tako da, nemojte mi ganjat samopouzdanje i sebeljublje dok to ne naučite. Naučimo. Jer i sama sebe pronalazim u ovim primjerima. Curka koju boli briga za rane s kojima se jutros probudila na rukama jer se pola noći češala, a već je uz prvu kavu komentirala kak ju nervira to malo trbuha što je dobila, jer se to sad vidi. Zamisli. Ne drži vodu. Ne kažem ja da ne smijete vi sebe iskomentirati, ali brate mili, zbog toga biti loše volje i temeljit to isključivo na fizičkom je bespotrebno. Takvo polusamopouzdanje nije ono pravo u potpunosti. Na sebi radite, ali zbog osjećaja i zdravlja, a ne zato da bi dobili potvrdu za svoju figuru. A da ne pričam o tome da je totalno dopušteno mršavoj osobi reći da je premršava. Jer eto, to ne spada u kategoriju uvreda. NIDJE VEZE.
Tražimo POTVRDE, POTVRDE i samo POTVRDE.
Ne znači ovo da ne trebate jedni drugima komplimente dati. Nemojte me krivo shvatiti, činite to što češće. Imam jednog predivnog prijatelja koji mi je svako jutro na prošlom poslu bar jednom ponovio da sam lijepa, da dobro izgledam. Eto tako, usput. I lijepo je to. Ne hvalim se, jednostavno je lijepo. Ali to ne znači da ste lijepi, počešljani, obrijani, s pet kila dolje ili gore zbog njega ili njegove potvrde. Bilo čije potvrde. To samo znači da je lijepu riječ fora čuti, ali zbog nje sebe mijenjati – nikako. Odbiti čašu vina na druženju – ma daaaj!
Pričajte o ovom sa svojim ljudima, na ovo ih podsjetite i prekinite brojat lajkove, filtere, žnj veličine hlača i slično. Dobro se osjećajte, zbog sebe. Budite zdravi.
Volite se, sunce mu. Al iskreno, pravo i potpuno. A ne zato što je određeni nedostatak pod velikim navodnicima popularno voljeti.
Kad sebe volite, zavolite i druge. Pa ih možda i prestanete rekreativno komentirati.
